Koračam Sarajevom i opraštam se od Tasneem. Hodam sama, noć je, puste ulice. Pada sitni decembarski snijeg. Titova ulica prazna, do pola osvijetljena diskretnim novogodišnjim resama lampicama. Prelazim ulicu i idem prema spomeniku poginuloj djeci Sarajeva. U noći spomenik poprima omiljenu boju moje Tasneem, smaragdno zelenu. Ona je naše dijete Sarajeva, naš šehid. Šehidi nikad ne umiru. Šehidi su vječno živi

Koračam u susret, tako mi vremena…

— Vahdeta Vikalo